-Piše: Veljko Račić
Izdaja kao svojevrsni fenomen prati čovjeka kroz svu istoriju i kažu da nije moguće izdati nešto što se ne voli, jer onda i sama izdaja u svom metafizičkom, ali i vrednosnom smislu nema izvorni značaj.
Jednostavno, da bi se nešto izdalo to se moralo voljeti ili ste morali biti dio predmeta izdaje.
Izdaja je odstupništvo i prelazak u suprotni tabor od nečega voljenog, zarad nekakvog realnog, opipljivog ili umišljenog interesa.
Nije li izdaja Gospoda Isusa Hrista od nesrećnog Jude za šaku srebrnjaka najbolji i najočigledniji primjer?
Neko će reci da postoje male i velike izdaje, s čim se skromno ne bih složio, jer, ma kolika i kakva bila i na koga god se i na šta god se odnosila, izdaja je, ipak, izdaja.
Sjećam se čuvenog ,,salto mortale’’ (gimnastičkim žargonom rečeno) preobražaja Novaka Kilibarde, što je do današnjeg dana ostalo predmet sprdnje i podsmijeha i primjer klasične izdaje zarad ko zna kakvih interesa.
Oni ljudi koji su kadri da uvijek prave kompromise sa sopstvenom savješću uvijek će kalkulisati i s izdajom, prosto će je spolja uljepšavati i predstavljati opšte prihvatljivom, dok njen habitus zakonomjerno mora ostati netaknut.
Uvijek ih treba podsjetiti da je izdaja ipak samo izdaja i da njeni gabariti (mala ili velika) nemaju nikakav suštinski i širi značaj.
Izdajnik je svojevrsna ljudska nesreća, moralna propalica i karikatura, zapravo prokletnik osuđen na adsko nasleđe.
U svjetlu najnovijih crnogorskih izdaja, a ne zna čovjek od koje da počne (teško ih je sve pobrojati poslednjih dvadesetak godina) zasigurno da, pored one kojom je de fakto priznata lažna kosovska nezavisnost), prevarno prisajedinjenje Crne Gore NATO paktu predstavlja krunu nečasnih i nemoralnih radnji.
U normalnim i pravednim državama (što zasigurno nije provizorijum u kojem obitavamo) elementarno je pravo, i po ljudskim i po Božjim zakonima, konsultovati narod o tako važnom pitanju, ispitati njegovu stvarnu volju (vox populi vox dei) u poštenoj i otvorenoj političkoj utakmici, pa na bazi toga, kakav god odgovor bio, donositi odluke i davati ozbiljne odgovore.
Svaka odluka suprotna ovoj proceduri biće dovedena u pitanje kada se stvari i okolnosti promijene, upravo na isti način kako je donesena - biće i poništena!
Podsjeti me jedan prijatelj da je što se tiče izdaje, i to one prave i velike, prostor Srbije, kako on kaže, bez premca, da to tamo najbolje ,,uspijeva’’, dok je za Crnu Goru nekako karakteristična prevara, sitna mutna radnja sa neočekivanim obrtom.
Možda je i u pravu, ali kako protumačiti dobrovoljno prepuštanje sudbine svoje zemlje i svoje djece nekom tuđinu da ih čuva umjesto nas samih? Nije li to školski primjer izdaje?
Utoliko prije, jer se ovdje radi o onim ,,čuvarima’’ koji su i kroz istoriju bili tradicionalni neprijatelji, osvajači i porobljivači.
Zna se kako je naš čovjek razgovarao s prethodnicima današnjih modernih NATO ,,čuvara’’.
Zna se i da mu je bastalo uvijek da tako razgovara, pa kom opanci, a kome obojci!
Jasno je i djetetu da se jedna od najvećih izdaja u istoriji Crne Gore pokušava predstaviti kao nekakav uspjeh i viteško djelo, ulazak u krug razvijenih, pa sledstveno tome i što je najgore veliki broj građana to prihvata kao realnu činjenicu i na taj način zapravo pokazuje koliko su nove generacije mekovratije i beskičmenije od svojih djedova.
Pokazuje koliko su bestidno spremne da ih tuđa ruka i hrani i brani i da čak i budu ponosni na to!?
Ko je mogao vjerovati da će tako posrnuti i nisko pasti pokoljenje ,,za pjesnu stvoreno’’?
Uvijek se pitamo može li niže, šta je sledeći korak?
Ovoliki nivo servilnosti stvara nelagodu, čak i neprijatnost kod današnjih okupatora, čini se da su ipak i oni očekivali nešto tvrđi i jači otpor.
Složićemo se da kroz svu svoju vitešku istoriju ova zemlja, nekad znana i kao ,,gnijezdo junačke slobode’’, nije imala većih izdajnika od onih koji njome danas upravljaju i što je još gore svoju bestidnu izdaju pokušavaju nemušto da predstave kao uspjeh, procvat i preporod?!
Gdje se izgubiše etički principi Crnogoraca, gdje ispariše primjeri čojstva i junaštva opisani kod vojvode Marka, šta se zbilo sa pradjedovskim sabljama i Obilića medaljama iz starinskih kuća da podsjećaju na vitezove i junake?
Nema ničega više, sve je prodato što za okruglim stolovima, što na aukcijama, što u četiri oka, a što za večeru koje – nema i neće je ni biti.
,,Umrla je stara Crna Gora, ali još se muče Crnogorci, pomrijeće i oni, no će prije nju mrtvu obrukati’’, kaže Matija, a dodaje Ranko Jovović: ,,U ovoj zemlji više nema ništa ljudsko što se mene tiče’’!
E, i mene isto!